Novi list-08.04.2009.

U pitanju je čista politička igra u kojoj su narodi izmanipulirani i iskorišteni za ostvarenje ciljeva i jačanje svojih političkih moćnika u tom trenutku, u stvaranju neke političke elite, nekih novih tajkuna. Putujući kroz BiH i Srbiju vidio sam da je privatizacija istovjetna onoj u Hrvatskoj, i svi su ti tajkuni proizašli iz ovih ratova. Ratovali smo da bi se drugi bogatili, preko šverca oružja, nafte i pljačkanja društvenog vlasništva

                                      Razgovarala Zorana DELJANIN
U rat sam otišao kao dvadesetogodišnjak, vratio sam se kući sa 30 godina, no još uvijek sam u njemu. Tim nas je riječima prije početka intervjua dočekao Ivica Petrić, 38-godišnji razvojačeni branitelj koji je odležao šest godina u zatvoru zbog ubojstva Đurada Čanka tijekom »čišćenja terena« 1995. godine u Zrmanji, a nakon ponovljenog suđenja on i još petorica suboraca oslobođeni su optužbi za ubojstva srpskih civila u selima Varivode i Gošići nakon Oluje. Petrić se nakon izlaska iz zatvora i oslobađajuće presude za slučaj Varivode i Gošići posvetio radu u Hrvatskoj udruzi razvojačenih branitelja Domovinskog rata, koja je pokrenula projekt suradnje s ratnim veteranima iz bivših jugoslavenskih država »Istinom u budućnost«. U dokumentarnom filmu »Tri«, redatelja Gorana Devića koji je nedavno osvojio prvu nagradu na festivalu ljudskih prava u Pragu, uz dvojicu bivših vojnika iz Srbije i BIH i Petrić je iznio svoju ispovijest. Sva trojica vojnika, iako na suprotnim stranama, pitaju se za što su ratovali smatrajući da su političari krivi za nastanak sukoba, a da se danas svi prave kao da se ništa nije dogodilo.
   
U jednom kadru
Kako je došlo do vaše suradnje sa redateljem Devićem i zašto ste odlučili iznijeti svoju priču u dokumentarnom filmu »Tri«?
    – Redatelj filma Goran Dević stupio je u kontakt sa mnom putem Udruge, došao je u Šibenik, a mi smo upravo imali u planu putovanje u Vojvodinu. U Vojvođanskoj skupštini bila je prezentacija jedne knjige liječnika, psihijatara i psihologa koji su radili na temi PTSP-a koja u Srbiji još uvijek nije priznat, jer se njihovi vojnici prema vojnim knjižicama još uvijek vode kao da su bili na vojnim vježbama, a ne u ratu u Hrvatskoj i BiH. Pitao me pristajem li ispričati svoju priču i ispovijest je nastala takoreći jednom kadru, u automobilu na putu. Pristao sam zbog dugogodišnjeg iskustva rada na tom procesu suočavanja sa prošlošću, susreta s ratnim veteranima s drugih strana, razgovoru o temama rata na jedan otvoren način. Smatram da je to dobro i zdravo za svako društvo.
    Kazali ste prije početka ovoga razgovora da ste u Domovinski rat otišli s 20 godina, došli kući s 30, no da ste još uvijek u njemu. Protiv koga danas »ratujete«?
    – Ratujem za istinu, borim se za to da se otkriju počinitelji zločina, da se napokon daju odgovori na sva otvorena pitanja kako bi se zaista mogli okrenuti budućnosti. I ja, kao i dvojica veterana koja su sudjelovala u filmu, slažemo se u onom najvažnijem – rat u kojemu smo sudjelovali bio je politički rat. U pitanju je čista politička igra u kojoj su narodi izmanipulirani i iskorišteni za ostvarenje ciljeva i jačanje svojih političkih moćnika u tom trenutku, u stvaranju neke političke elite, nekih novih tajkuna. Putujući kroz BiH i Srbiju vidio sam da je privatizacija istovjetna kao u Hrvatskoj i svi su ti tajkuni proizašli iz ovih ratova. Ratovali smo da bi se drugi bogatili, preko šverca oružja, nafte, pljačkanja društvenog vlasništva. Svaki rat je iz interesa. To se nama dogodilo i o svim tim temama se mora otvoreno govoriti. Mi smo iznijeli svoj stav, upozoravajući na nepravde, na apsurdne situacije u kojima smo se našli, poput srpskog vojnika koji govori kako su ga poslali da brani zemlju pa je završio kod Karlovca. Naravno, danas se pita, a što je išao braniti u Hrvatsku i zašto je danas invalid? Da ne govorimo o samom ratu, nebrojenim pitanjima, što smo radili, tko nas je i zašto slao na »čišćenja terena«, nitko nam nije rekao što trebamo raditi sa civilima, s kućama, što znači to »čišćenje«, o Ženevskoj konvenciji nismo čuli niti slova. Puštali su nas s lanca da se snalazimo kako znamo, stvarali su od nas mašine za ubijanje, a zašto – zbog politike. Ja sam šest godina odležao u zatvoru zbog politike, jer je to bilo u »interesu Republike Hrvatske«.
    Osuđeni ste na šest godina zatvora zbog ubojstva građanina srpske nacionalnosti na Zrmanji. Tvrdite da niste počinili ubojstvo, no na sudu ste priznali krivnju!?
    – Bio sam pripadnik 15. domobranske pukovnije. 8. * Ono što nas najviše frustrira jest to da kad se hrvatski i srpski političari nalaze onda je sve u redu, kad se hrvatski i srpski ekonomisti nađu i to je u redu, pozdravlja se i razmjena hrvatskih i srpskih turista, ali ako se nađu hrvatski i srpski ratni veterani e, to onda nije u redu, to je nedopustivo, to je izdaja. Zašto to ne bi bilo u redu?

Miješana obitelj

   
    Kako na rat gledate iz današnje perspektive i posebice nakon susreta s vojnicima suprotnih strana?
    – Kao na političku igru, jer ona je to, na žalost, bila. Dovoljno je krenuti od dogovora Tuđmana i Miloševića. U zadnje vrijeme se to često proteže i kroz Haag i suđenje hrvatskim generalima, jer je koncept njihove obrane takav da se zapravo ne brane naši generali nego se brani određena politika koja je bila aktualna u to vrijeme. U stvari se brani taj prešutni dogovor Tuđman-Milošević, koji nije vezan samo za Oluju već za cijelo vrijeme rata od 1991. godine. Nisu stvari crno-bijele. Obje strane su imale pretenzije. Stvar je samo omjera snaga. Srbi su u tom trenutku imali znatno više stanovnika nego Hrvatska, bili su u svim mogućim vodećim pozicijama u JNA, da je omjer možda bio drugačiji, tko zna, možda bi mi napali Vojvodinu, BiH…. Tu postoje dvije ideologije, Velike Srbije, ali i Velike Hrvatske koja je također načeta početkom devedesetih. I sama Oluja je stvar dogovora Tuđmana i Miloševića i mislim da ne bi bila izvediva na takav način da Srbi uzmu sve svoje stvari i odu da to Milošević nije organizirao, a opet da s druge strane Franjo Tuđman nije iskoristio hrvatsku vojsku da zaplaši ono preostalo stanovništvo koje je željelo ostati u Hrvatskoj, u svojim kućama. Cilj je bio »čista« Hrvatska. Moja frustracija danas proističe upravo iz toga što nas je, smatram, politika žrtvovala sa svoje više ciljeve. Kada sagledavam cijelu situaciju na primjerice području Zrmanje, gdje smo bili, kada vidite paljenja kuća, ubijanje civila… , dođete do zaključka da naš zadatak nije bio čišćenje terena od neprijateljskih vojnika nego etničko čišćenje. Pa ja i u svojoj obitelji imam slučaj ratnog zločina koji također nije riješen niti se ikada vodila prava istraga. Moja 70-godišnja baba Anica ubijena je na dan Oluje, 5. kolovoza 1995. godine, u Čistoj Maloj. Mi smo miješana obitelj. Dida, koji je bio nositelj spomenice NOB-a umro je 1993. godine, a baba Anica je ostala sama živjeti u Čistoj Maloj. Pisala se kao Srpkinja, no iz svoje kuće nije htjela otići. Na dan Oluje zaklana je u svom krevetu od strane Hrvatske vojske. Taj se slučaj istraživao na isti način kao i ubojstva u primjerice Varivodama, Gošićima, Gruborima… Tijelo je pokupljeno, nikad se nije pravo istražilo tko ju je ubio, predmet je spremljen u ladicu i to je to. Ja sam zato i prije nekoliko mjeseci podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog ubojstva moje babe Anice u Čistoj Maloj. Tu kaznenu prijavu sada namjeravam i proširiti i mislim da se to neće tako lako ponovno spremiti u ladicu sa obrazloženjem da se ništa ne može utvrditi. 
    
Zločin ne nestaje
   
    Mislite li da postoji mogućnost da se svi ti slučajevi ipak rasvijetle ili je vaša borba donkihotovska?
    – Dok je ovakva politička garnitura, jako teško. Činjenica je da su svi ti ljudi koji su bili na pozicijama i kreirali ratne događaje, spremali dosijere u ladice i danas na visokim funkcijama, možda im se mjesto promijenilo no utjecaj nije i svi se samo vrte u krug. Nadam se da će se jednom pojaviti nove generacije i volja za suočavanje sa svim negativnostima. Moramo preuzeti odgovornost, uz isticanje pozitivnoga, moramo se suočiti i sa lošim stvarima iz naše prošlosti. Nitko se ne želi suočiti s onim zbog čega mu je neugodno, zbog čega bi se trebao vrpoljiti na stolici, a to su upravo zločini. No, oni ne zastarijevaju i ne nestaju. I kad-tad će sve isplivati na površinu. 
   
Strojevi za ubijanje
   
    Dokumentarni film »Tri« bi se uskoro mogao početi prikazivati u hrvatskim kinima. Kakve reakcije očekujete?
    –U tom filmu se jasno vidi da su, bez obzira s koje strane, ratni veterani žrtve određenih politika koje su ih dovele u situaciju da su postali to što su postali, da li su u određenom trenutku bili strojevi za ubijanje, izgubili dijelove tijela, svoje najmilije… Ne znam kakvu reakciju možemo očekivati. Izrazito je primitivno i pogubno za društvo bacati drvlje i kamenje bez ikakavih argumenata samo zato što se nekome ne sviđa što čuje i vidi. Nisam očekivao ovakav uspjeh filma, no nadam se da će se prikazivati jer smatram da je film zaista dobar i da se iz njega može izvući pouka.kolovoza 1995. godine kao jedinica smo dobili zadatak da idemo na područje Zrmanje u čišćenje terena. Našao sam se oči u oči s civilom koji je na sebi imao bivšu milicijsku uniformu, što je utvrđeno i u postupku. Ono što me tada revoltiralo jest što su naši suborci već prošli tuda i po njima je bilo sve u redu, no poslije su kod njega otkrivene dvije puške. Prva mi je pomisao bila da ne poznajem područje, trebali smo tu biti nekoliko dana, nitko tko je prošao prije nas nije osigurao teren, čovjek može biti jatak, skrivati oružje, možemo svi izginuti. Teško je opisati što vam se sve u tom trenutku mota po glavi, pristupio sam ispitivanju čovjeka koji je bio u milicijskoj uniformi, kod kojega je nađeno oružje i upotrijebio sam pištolj kao sredstvo za dobivanje informacija. Lakše sam ga ranio u nogu i u ruku. Tu su bila još trojica mojih suboraca i oni su me odvukli od njega. No, jedan se vratio i ispalio rafal u ranjenog čovjeka dok je ležao na podu. Na suđenju sam ja odmah stao iza onoga što sam napravio, kazao sam da sam ga ranio pištoljem prilikom ispitivanja, smatrao sam da sam postupio ispravno u tom smislu, ispitujući, ravnajući se prema instinktu. No, ništa od toga na suđenju nije bilo bitno. Moj suborac je sve porekao, prebacujući svu krivnju na mene. Ja sam priznao da sam pucao i ranio čovjeka i sudac mi je u razgovoru rekao da ne može dozvoliti da osudi dva hrvatska vojnika jer bi to bila veća sramota za državu, no kako su tu europski promatrači, morat ću preuzeti odgovornost na sebe ili ću dobiti drastičnu kaznu, dvostruko veću nego ako priznam krivnju i za ubojstvo.
   
Bez obdukcije
Na čemu temeljite vašu tvrdnju o nevinosti?
    – Nije napravljena prava obdukcija, meci nisu izuzeti. Na mjestu događaja pronađene su čahure. Moje, čahure od pištolja i čahure kolege koji je pucao iz puške. Nisu, međutim, izuzeti meci iz tijela niti utvrđeno koji je kalibar, odnosno čiji su meci usmrtili čovjeka. Ja sam tada uputio državnom odvjetništvu zahtjev za ekshumacijom tijela, ali je ona napravljena tek nakon osam mjeseci i tada je bilo nemoguće utvrditi kojim kalibrima su koje prostrijelne rane na tijelu nastale, a uz to su odbili i naknadno izuzimanje zrna koju su nakon prostrijela ostala u tlu. Da su zrna i naknadno izuzeta i da su se njihovi položaji usporedili s položajem tijela moglo se utvrditi tko je odgovran za ubojstvo. Tek kad sam već osuđen dobio sam odgovor od Županijskog državnog odvjetništva u Zadru da je postupak u tijeku i da oni nemaju zakonsku mogućnost da provesti takav zahvat. Pisao sam i poslije svim mogućim institucijama, odvjetništvu, pučkom pravobranitelju, ministarstvima, Saboru, čak i Ustavnom sudu tražeći ekshumaciju tijela, izuzimanje i usporedbu metaka… Nitko na to nije niti trznuo. Nikoga nije briga što se u startu istraga pogrešno provela, što nisu prikupljeni svi dokazi i nisu dopustili niti da se naknadno utvrdi prava istina.
   
Vođen idealima
Žalite li danas zbog preuzimanja odgovornost za ubojstvo i je li to razlog zbog kojega već godinama od svih institucija tražite da se slučaj ponovno otvori?
    – Moja jedina »greška« je bila to što sam odmah na sudu priznao da sam ranio čovjeka. Ja to ne smatram greškom, jer sam to učinio, mada danas možemo razmišljati, raspravljati je li to u tom trenutku bilo opravdano ili ne…. Ja mirno spavam što se toga tiče. U moralnom smislu sam pogriješio, kao čovjek, bez obzira na situaciju. Rat je ubijanje, na žalost, ali tako je. Preuzeo sam ubojstvo na sebe, jer sudac je već odlučio da će me ionako kazniti i to sa 12 godina zatvora ako ne priznam, a njegova druga rečenica je bila »to je u interesu Republike Hrvatske«. Preuzeo sam odgovornost dijelom i vođen idealima zbog kojih sam 1991. godine uzeo oružje u ruku, misleći da time činim dobro za državu, što je u svakom slučaju pogrešno gledajući iz današnje perspektive. Mnoge stvari koje danas znam, tad nisam znao, ali, u principu, ne žalim. Ta robija je ipak jedno moje životno iskustvo, to me izgradilo, ojačalo i dovelo na današnji put. Nastavit ću se boriti da se istina dozna. Ma i da se nikoga više ne osudi, želim da se zna tko je za što odgovoran.
   
Pogodne žrtve
Uz još petoricu suboraca potom ste bili osumnjičeni i za ubojstva srpskih civila u selima Varivode i Gošići nakon Oluje i na ponovljenom suđenju ste oslobođeni.
    – Da. Naša pukovnija tu nikad nije bila. No, apsurd je što smo mi cijelo suđenje morali dokazivati da smo nevini i da uopće nismo bili tamo, umjesto da je tužiteljstvo pokušalo dokazati da smo krivi. Slučaj je poprimio političku dimenziju. Cijeli državni vrh je bio debelo zainteresiran za tu situaciju jer je vijest o zločinima obišla cijeli svijet i u međunarodnim poljima bacila veliku mrlju na Hrvatsku. Mi smo im samo dobro došli u tom trenutku, mladi, dragovoljci, iscrpljeni, od prvog dana u ratu, bez ikakvog političkog zaleđa, nekoga je trebalo brzo osuditi i mislili su da ćemo biti pogodne žrtve. Nakon oslobađajuće presude nastavio sam istraživati tko su krivci. Oslobođeni smo radi nedostatka dokaza, a ja ne želim da priča ostane na toj nedorečenoj formulaciji, da se pod izlikom da nešto nisu uspjeli dokazati skrivaju i štite prave ubojice. Ti su se zločini skrivali, pokušali zataškati, nikad nisu napravljene prave obdukcije, izuzeti meci, tijela su odmah pobacana u masovnu grobnicu u Kninu… Zbog nepravde koja mi je učinjena ja imam obavezu nastaviti istraživati, da se taj proces gura i dalje. U Hrvatskoj je počinjeno etničko čišćenje. Ljudi su ubijani samo zato što su Srbi. To je neosporno, to se činilo, i sve ove godine se gura pod tepih i zataškava.
    Je li Vam danas žao što ste uopće sudjelovali u ratu?
    – Ne. Smatrao sam 1991. godine da je to moja dužnost, vodio sam se idealima. Rat i sve što se poslije događalo životno su iskustvo iz kojega sam mnogo naučio, postao čvršći, bolji i odgovorniji u nekim svojim daljnjim nastojanjima da stvari popravim koliko mogu.
   
Istraživanje tabu tema
Pokušavate to i kroz Udrugu te posebice projekt »Istinom u budućnost«?
    – Dok sam bio u zatvoru dosta sam razmišljao što kad izađem van, na koji način se angažirati u društvu i, eto, ovo je danas moja preokupacija. Istraživanje zločina, svih okolnosti i cijele priče o ratu. Mislim da se za to moraju boriti svi i na svim stranama jer samo tako se možemo okrenuti budućnosti. Na tim susretima s ratnim veteranima iz primjerice Srbije i BiH otvoreno se razgovara o ratu, ljudi iznose različita gledišta, različiti su motivi zašto su otišli u rat, recimo od strane Srba. Jedan dio će vam reći da su otišli u rat jer su htjeli stvarati Veliku Srbiju, jedan dio će kazati da im je servirana propaganda da ustaše ubijaju nezaštićen srpski narod, no važno je da se razgovara, da se otvori ta polemika u društvu. To je veliki uspjeh jer su svi po tom pitanju zatvoreni. I hrvatsko društvo je po tom pitanju potpuno zatvoreno, to su tabu teme. Nama je još uvijek aktualan drugi svjetski rat, partizani i ustaše, pa ćemo sljedećih 50 godina imati sukob Srbi-Hrvati. Na takav način ova država se ne može razvijati, nema napretka dokle god živimo u prošlosti, a u njoj ćemo biti dok se sve ne razjasni, dok se ne iznese puna istina, dok se ne počnu barem rješavati problemi. A najbolji početak za rješavanje problema jest razgovor. Ono što nas najviše frustrira u ovom radu jest to da kad se hrvatski i srpski političari nalaze onda je sve u redu, kad se hrvatski i srpski ekonomisti nađu i to je u redu, pozdravlja se i razmjena hrvatskih i srpskih turista, ali ako se nađu hrvatski i srpski ratni veterani e, to onda nije u redu, to je nedopustivo, to je izdaja. Zašto to ne bi bilo u redu? Sve se drugo može, ali mi se ne smijemo sastajati i razgovarati. Samo zato što političkoj eliti, istoj onoj koja je odlučivala 90-ih, ne odgovara da se javno progovara i o greškama i zločinima kako s naše strane tako i s druge i treća strane.