Arhiva autora: administrator

Slobodna Dalmacija-23.04.2021. -Ispravak Ivica Petrić

Regresna tužba je trebala biti obustavljena

Regresna tužba je trebala biti obustavljena

Dana 16. travnja 2021. godine na naslovnici tiskovine Slobodna Dalmacija objavili ste naslov sa mojom osobnom slikom, te i novinski tekst na vrhu 8. stranice: „Država zakasnila s tužbom i ostala bez 2,5 milijuna kuna” te ste istog dana na portalu Slobodne Dalmacije objavili istovjetnu elektroničku publikaciju ali pod naslovom „Hrvatska je zakasnila s tužbom protiv ubojice čovjeka čijoj je obitelji već isplatila odštetu i tako ostala bez 2,5 milijuna kuna”.

Prije svega ispravljam i navodim činjenicu da su se obje regresne tužbe iz 2009. i 2016. godine Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku (ODO) temeljile na članak 86. Zakona o oružanim snagama jer je na toj osnovi ODO u Šibeniku i zastupalo Ministarstvo obrane RH, odnosno Republiku Hrvatsku.

Nastavno, ovim putem ispravljam i nadopunjujem očitovanje ODO u Šibeniku, o razlozima podnošenja regresne tužbe prije isteka tromjesečnog roka za mirno rješenje spora, jer je nesporna činjenica o kojoj isti ne govore, da, kad je 2009. godine prvi put podignuta regresna tužba pred Općinskim sudom u Šibeniku, da se tada oglasio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (Haški sud), i to radi toga jer je isti kazneni predmet već davno prije bio razmotren i naposljetku uvršten u proces Gotovina, Markać.

Tim slijedom regresna tužba je trebala biti obustavljena zbog nemogućnosti istovremenog postupanja sukladno članku 21. Međunarodnog ugovora – Zakona o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, što se nije dogodilo, već je podnesena tužba prije isteka zakonskog roka.

Također, ispravljam navode ODO u Šibeniku o razlozima podnošenja nove regresne tužbe od 2016. godine, te navodim da je 2012. godine pravomoćnom presudom Haškog suda isto djelo poništeno i pravomoćno sam oslobođen, te sukladno prethodno navedenom međunarodnom ugovoru po članku 20. i članku 22. u Republici Hrvatskoj se mogao voditi samo postupak za preinačavanje presuda hrvatskih sudova, a koji postupak sam i pokrenuo.

Ivica Petrić

NOVI LIST 16. prosinca 2020. -Ispravak Ivica Petrrić

REAGIRANJE IVICE PETRIĆA

‘Tadašnji ministri unutarnjih poslova i pravosuđa su znali što se događa, ali nisu reagirali sukladno zakonu’

Poštovani,

Sukladno članku 40. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13) podnosim zahtjev za Ispravak objavljenje informacije.

Dana 28. rujna 2020. godine (14:24) na portalu Novog lista objavili ste elektroničnu publikaciju pod naslovom: „Plenković u Varivodama: „Zločini nakon „Oluje“ ne mogu se ničim opravdati“ te ste 29. rujna 2020. godine u tiskovini Novog lista objavili tekst: „Plenković: Zločin u Varivodama uvreda za suvremenu Hrvatsku“, koji potpisuje novinar Zlatko Crnčec.

Zbog objavljenih informacija da je rat praktički završio prije ovih smrtnih stradavanja, da je to čin iz koristoljublja pojedinaca, da je taj čin tadašnji politički vrh osudio, te da su sva ubojstva iza „Oluje“ ubojstva iz koristoljublja i pljački, te da u hrvatskoj javnosti još nema potrebne svijesti o zločinima nad srpskim civilima, podnosim ovaj ispravak.

Kao osoba koja je nepotrebno i neosnovano proganjana sve ove godine kroz natovaren teret odgovornosti drugih osoba u svezi ovih smrtnih stradavanja, imam moralnu obvezu i dužnost da ukažem na nepobitne pravne činjenice koje ukazuju na pravu istinu u svezi ovog čina.

U RH već odavno postoje dvostruka mjeril o istome, te se tako u konkretnom slučaju često hvali i poziva na oslobađajuću Hašku presudu, a paralelno s tim se pravni zaključci iz tih presuda koji nisu poništeni ignoriraju jer ne odgovaraju trenutnom političkom raspoloženju.

Bitni neponišteni pravni zaključci Haškog suda su da je u RH vođen Međunarodni oružani sukob i to od onog trenutka kad je srpska vojska Krajine (SVK) počela djelovati u ime Srbije/SRJ, a koja je imala sveukupnu kontrolu nad SVK, te da taj oružani sukob nije završio sve do 30. rujna 1995. godine, odnosno sve do sredine mjeseca studenog 1995. godine, kada su Hrvatska i Srbija stipulirale prilikom potpisivanja Erdutskog sporazuma.

Nastavno, notorna je činjenica da se pred Haškim sudom kolektivno sudilo za udruženi zločinački pothvat (UZP) pri čemu su bili optuženi i,, (…) svi pripadnici vojno-redarstvenih snaga časnici, dočasnici, civili i ostali znani i neznani“, a kojem UZP je srž cilja bio deportirati i prisilno premjestiti srbe iz Krajine, prilikom čega su određena smrtna stradavanja srpskih civila ušla u okvir cilja prvog oblika UZP-a, dok su sva ostala smrtna stradavanja bila prirodna i predvidljiva posljedica trećeg oblika UZP-a za koju odgovaraju nadređeni.

Poništavajući UZP Haški sud je poništio sve četiri komponente koje su činile taj isti UZP, i to da nema protupravnih topničkih napada koji su rezultirali deportacijom srpskog stanovništva, da nema ni kaznene odgovornosti iz Brijunskih transkripata po pitanju smanjenja postotka ostanka istog tog stanovništva, te eventualnih zločina vojno redarstvenih snaga u svojstvu prisilnog premještanja srpskog stanovništva i političko pravnih usvajanja zakona o sprječavanju povratka srpskog stanovništva

Stoga kad je Haški sud poništio UZP, on to nije uradio zato što to nije bila istina što se dogodilo, već je isti to uradio jer ne postoji uzročno-posljedična veza za kaznena djela po isključivom mjerodavnom pravu u tom procesu Ženevskih konvencija i Dopunskih protokola.

Naime, po I. Dopunskom protokolu uz Ženevske konvencije u svezi međunarodnog oružanog sukoba predviđena je zakonska mogućnost sporazumnog završetka rata isključivo pod uvjetom da dvije zemlje u sukobu izabiru treću u svojstvu arbitra, što su Hrvatska i Srbija učinile kada su za arbitra zajednički odabrale Sjedinjene Američke Države. Takav politički sporazum je podrazumijevao da svaka strana u sukobu ispuni svoj dio dogovora na način da je Srbijansko političko vodstvo prilikom početka djelovanja vojno-redarstvene operacije „Oluja“ provela sveukupnu evakuaciju stanovništva iz tog dijela Krajine, dok je Hrvatsko političko vodstvo u toj novonastaloj situaciji spriječilo bilo kakav masovni povratak istog evakuiranog srpskog stanovništva.

Bilo kakav drugi scenarij po kojem bi RH provela vojno-redarstvenu akciju u kojoj bi srpsko stanovništvo ostalo u Krajini, bio bi zaustavljen i prisilno bi aktivirao plan Z4 koji bi Srbima dao državu u državi, pa i onda kada bi se omogućio masovan povratak evakuiranog stanovništva nakon „Oluje“, jer su mnoge zemlje članice Međunarodne zajednice vidjele i podržavale završetak oružanog sukoba u Hrvatskoj isključivo kroz primjenu plana Z4.

Stoga, kad se govori o Haškom suđenju po pitanju „Oluje“, lako se može iščitati da to nije bilo samo direktno suđenje provedenoj akciji, već i indirektno propitivanje uloge arbitra SAD-a i postignutog političkog kompromisa kojim se ozakonila i odredba II. Dopunskog protokola u kojoj je navedeno da se nitko ne moče pozivati ni na jednu odredbi iz Ženevskih konvencija ako bi se ugrozio suverenitet države koja bi zakonskim sredstvima ponovno uspostavila zakon i red, obranila nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritete države.

Činjenice koje dodatno potvrđuju takav ishod je osim Rješenja iz Ureda predsjednice RH od 31.10. 2018. godine, kad mi je odbijen zahtjev kojim sam zatražio na uvid taj sporazum, sa obrazloženjem da isti ima oznaku „Državna tajna-strogo povjerljivo“, nastavno i pravni akt Vrhovnog suda RH iz 2012. godine prilikom rješavanja odštetnog zahtjeva za žrtve u Varivodama, kad se u obrazloženju navodi da su ti ljudi ubijeni kako bi se poslala poruka srpskom življu koje je otišlo da se ne vraća, a onima koji su ostali da odu.

S obzirom na tematiku treba naglasiti da je Haški sud u pravnim zaključcima utvrdio da je u slučaju Varivode i Gošići bilo namjerne opstrukcije od strane pojedinaca u strukturama hrvatskih vlasti u provođenju istrage prema pravim počiniteljima, dok je transkript sa sjednice Vlade RH po pitanju tih ubojstava ocijenio da su političke vlasti više vodile brigu o međunarodnom položaju Vlade, nego o samim ubojstvima.

Upravo se iz transkripta Zapisnika sa 277. zatvorene Sjednice Vlade RH održane 05. listopada 1995, godine može pročitati da je ministar unutarnjih poslova referirajući ostalim članovima Vlade znao tko su počinitelji tih ubojstva, o kojim se grupama radi i njihova imena te da ne želi još o tom govoriti ili izaći u javnost, dok se ne vidi koliko će to biti dozvoljeno. Također po Balističkim vještačenjem od 26. siječnja 1996. godine utvrđeno je da su sve čahure pronađene u Varivodama i Gošićima ispaljene i pripadaju jednom te istom oružju, a po iskazima svjedoka pred Haškim i domaćim sudom više je osoba sudjelovalo u tom činu, jer su nakon završene desetominutne pucnjave počinitelji samo otišli.

U Posebnom izvješću Ministarstva obrane RH, Uprave za obavještajno sigurosne poslove, Službe vojne policije, Odjel kriminalističke vojne policije dana 27. lipnja 2002. godine koje je upućeno Županijskom državnom odvjetniku u Šibeniku, također se navode imena počinitelja i suradnika ubojstva u Varivodama i Gošićima.

Sukladno tom izvješću navedeno je na osnovi istrage vojne i civilne policije da je dana 25. listopada 1995. godine Županijski odvjetnik u Zadru izdao rješenje o privođenju novih osumnjičenika, prema Policijskoj upravi Zadarskoj, a ista prema PU Šibenik, koja to dostavlja Vojnom sudu u Splitu, koji sud izdaje nalog vojnoj policiji za uhićenje i pretres stana osumnjičenih, te se taj nalog misteriozno obustavlja, a u pravosudnim institucijama tada nastaje zavjet šutnje koji traje do danas.

Također u transkriptu 277. Sjednice Vlade RH navedeno je da je preuzimanje srpske imovine bio legalan čin u svojstvu ratnog plijena za što su se i izdavale potvrde pojedincima i inima, a što potvrđuje i donesena Uredba Vlade RH od 31. kolovoza 1995. godine o oduzimanju upravo te imovine.

Stoga, rezimirajući sve navedeno jasno je da se u slučaju Varivode i Gošići ne radi o sporednoj stvari prisvajanja imovine, već o jasnom razlogu održavanja sporazuma, te pravni zaključak Haškog suda o datumu i završetku rata jasno ukazuje o postojanju uzroka kao političkog dogovora, a posljedice kao oružanog sukoba, dok su stradalnici isključivo kolateralne žrtve te politike, jer po I. Dopunskom protokolu nitko ne može biti proglašen krivim za bilo koji čin ili propust koji u vrijeme počinjenja nije bio kazneno djelo po nacionalnom i međunarodnom pravu.

S obzirom da po Ustavu RH državu ne čine samo političke institucije, već da vlast proizlazi iz naroda, a političke odluke iz tog vremena učinile su pravnu i stvarnu štetu za Hrvatsku kad si odlučili „žrtvovati“ hrvatske branitelje za zaštitu političkih pozicija odgovornih osoba tadašnjih ministra unutarnjih poslova i ministra pravosuđa, koji su sve znali što se događa, a nisu reagirali sukladno svojim zakonskim obvezama.

S poštovanjem,

Ivica Petrić.“